Na odluku o studiju psihoterapije najviše je utjecalo moje dugogodišnje iskustvo rada u području mentalnog zdravlja. Kroz rad s djecom i mladima u riziku, ali i s odraslim osobama koje su se nosile s problemima ovisnosti i različitim poteškoćama mentalnog zdravlja, često sam osjećala da želim razumjeti još dublje, ne samo probleme koji su vidljivi na površini, nego i unutarnje procese, odnose i životne priče koje stoje iza njih. Psihoterapija mi je zato bila prirodan nastavak tog profesionalnog puta, način da svoje iskustvo nadogradim znanjem i strukturiranim terapijskim pristupom, ali i da ljudima mogu pružiti dublju i kvalitetniju podršku. S druge strane, ta odluka nije došla preko noći. Ideja o psihoterapiji bila je sa mnom godinama, ali život ima svoje faze i prioritete. Tek kada su se neke druge važne stvari uživotu posložile, došao je trenutak u kojem sam osjetila da je napokon došlo vrijeme i za mene za učenje, osobni rast i korak dalje u profesionalnom razvoju. Danas mogu reći da je odluka o psihoterapiji bila jedna od onih koje prirodno proizlaze iz životnog i profesionalnog puta.
2. Što je posebno karakteristično za rad prema vašem odabranom psihoterapijskom pristupu?
U svom radu primarno se oslanjam na transakcijsku analizu, psihoterapijski pristup koji mi je blizak jer na vrlo jasan i ljudima razumljiv način pomaže razumjeti vlastite emocije, obrasce ponašanja i odnose s drugima. Ono što posebno cijenim kod transakcijske analize jest to što ljudima daje “jezik” za ono što često osjećaju, ali teško mogu objasniti. Kroz razumijevanje ego-stanja, životnih scenarija i ranih odluka koje smo donosili u djetinjstvu, mnogi prvi put počnu jasnije vidjeti zašto u nekim situacijama reagiraju baš tako kako reagiraju i zašto se određeni obrasci u odnosima ponavljaju. Važno mi je i to što ovaj pristup naglašava mogućnost promjene. Naša rana iskustva nas oblikuju, ali nas ne određuju zauvijek. Kada ih osvijestimo, otvara se prostor za drugačije izbore i zdravije načine povezivanja sa sobom i s drugima. Transakcijska analiza također jako naglašava kvalitetu odnosa između terapeuta i klijenta. Upravo u tom sigurnom i autentičnom odnosu često nastaju najvažniji uvidi i pomaci. Možda je zato meni ovaj pristup posebno blizak, jer vjerujem da psihoterapija nije samo analiza problema, nego proces u kojem ljudi postupno dolaze bliže sebi, svojoj autentičnosti i onome što u svom radu volim nazvati svojim pravim ja.
3. Što biste rekli nekome tko oklijeva s odlaskom kod psihoterapeuta?
Odlazak na psihoterapiju uvijek je vrlo osobna odluka i svatko treba pronaći svoj trenutak za to. Neki ljudi dugo razmišljaju prije nego što naprave taj korak, što je potpuno razumljivo. Možda bih samo rekla da psihoterapija nije znak slabosti, nego često znak hrabrosti. Hrabrosti da zastanemo, pogledamo u sebe i pokušamo razumjeti što nam se zapravo događa. Ponekad nam se čini da sve moramo riješiti sami. No iskustvo mi pokazuje da razgovor u sigurnom i podržavajućem prostoru može donijeti veliko olakšanje i nove uvide. A ponekad je dovoljno napraviti samo prvi mali korak, javiti se, doći na razgovor i vidjeti kako to izgleda. I već to može biti početak nečeg važnog za nas same.