Negdje sam čula misao da su psihoterapeuti na neki način „čuvari tuđih tajni“, i ta mi se ideja jako svidjela. Pomisao da mogu biti osoba kojoj će netko s povjerenjem povjeriti svoju priču, svoje brige i ranjivosti, bila mi je snažna motivacija. U tome sam prepoznala i smisao i odgovornost psihoterapijskog poziva.
2. Što je posebno karakteristično za rad prema vašem odabranom psihoterapijskom pristupu?
Jedna od posebnosti realitetne terapije jest autentičnost terapeuta. Terapeut se ne oslanja na strogo zadanu strukturu vođenja razgovora, nego ponajprije na sebe – na vlastita uvjerenja i razumijevanje čovjeka koji su utemeljeni na teoriji izbora. Naglasak je na odnosu između terapeuta i klijenta, na iskrenosti i odgovornosti. Fokus nije primarno na prošlosti, nego na onome što osoba radi ovdje i sada te na mogućnostima da se može mijenjati.
3. Što biste rekli nekome tko oklijeva s odlaskom kod psihoterapeuta?
Nekome tko razmišlja o odlasku na psihoterapiju, a oklijeva, rekla bih jednostavno: kreni. Ponekad je najteži upravo prvi korak. Psihoterapija može biti prostor u kojem osoba može otvoreno govoriti o sebi, bolje razumjeti svoje potrebe i pronaći nove načine kako se nositi sa životnim izazovima.