Područje mojeg rada i interesa oduvijek je bio čovjek – njegova egzistencija, unutarnji svijet i pitanje smisla postojanja. Tijekom studija filozofije intenzivno sam promišljala o čovjekovoj biti, slobodi, patnji i granicama spoznaje. Filozofija mi je otvorila duboka pitanja i ponudila vrijedne uvide, ali često iz jedne pesimističnije perspektive, naglašavajući tragičnu dimenziju ljudskog postojanja, osjećaj apsurda i egzistencijalne tjeskobe.
Upravo me ta potreba za cjelovitijim i životnijim razumijevanjem čovjeka potaknula na odluku o studiju psihoterapije. Psihoterapija je za mene predstavljala zaokret – ne negiranje patnje, nego njezino razumijevanje i transformaciju. Ona je promijenila moju perspektivu jer, uz teorijsko razumijevanje ljudske psihe, nudi i konkretan prostor za susret, rast i iscjeljenje. Kroz psihoterapijski rad čovjek više nije samo biće koje traga za smislom, već aktivni sudionik vlastite promjene.
Studij psihoterapije opravdao je moja očekivanja jer je spojio znanstveno razumijevanje psiholoških procesa s duboko humanističkim pristupom osobi. Posebno mi je važan duhovni aspekt koji prepoznaje čovjeka kao cjelovito biće – tjelesno, emocionalno, misaono i duhovno. Vjerujem da bez uvažavanja te dimenzije nije moguće u potpunosti razumjeti ljudsku patnju, ali ni potencijal za rast.
Odluka za psihoterapiju tako je proizašla iz želje da svoje filozofsko promišljanje nadogradim praktičnim radom s ljudima, da teoriju povežem sa stvarnim životnim iskustvima te da budem podrška pojedincima u njihovom osobnom razvoju i pronalaženju vlastitog smisla.
2.Što je posebno karakteristično za rad prema vašem odabranom psihoterapijskom pristupu?
Jedna od posebno karakterističnih odrednica rada prema mojem odabranom psihoterapijskom pristupu odnosi se na specifičan odnos prema onome što je u ljudskom životu neizbježno, odnosno sudbinsko. Polazi se od pretpostavke da postoje okolnosti na koje čovjek nema izravan utjecaj, pa stoga dugotrajno zadržavanje u mislima, žaljenju ili preokupaciji onime što se ne može promijeniti ne doprinosi osobnom rastu. Umjesto toga, naglasak se stavlja na prostor slobode koji ipak ostaje čovjeku – prostor u kojem osoba može birati vlastiti stav, način razumijevanja situacije i smjer daljnjeg djelovanja. Upravo u tom prostoru započinje proces osobnog rasta i promjene.
Mnogi ljudi nakon teških životnih iskustava, gubitaka ili udaraca sudbine ostaju zarobljeni u stanju naučene bespomoćnosti. U takvim situacijama često gube sposobnost uočavanja alternativnih perspektiva i mogućnosti djelovanja, iako one objektivno postoje. Psihoterapijski rad stoga uključuje poticanje klijenta na prepoznavanje vlastite slobode u području osobnog stava i odluke, čime se otvara mogućnost drugačijeg sagledavanja životne situacije.
U kontekstu logoterapijskog pristupa posebno je važno naglasiti duhovnu dimenziju čovjeka koju je u psihoterapiju uveo Viktor Frankl. Time je, na određeni način, proširio i rehumanizirao dotadašnje psihodinamske pristupe. Dok je Sigmund Freud naglašavao volju za užitkom, a Alfred Adler volju za moći, Frankl u središte ljudske motivacije postavlja volju za smislom. Prema tom shvaćanju, temeljna pokretačka snaga čovjeka nije primarno potraga za ugodom ili dominacijom, nego težnja da vlastiti život doživi kao smislen.
Smisao tako postaje ključna orijentacija ljudskog djelovanja. U logoterapiji se naglašava da duhovna dimenzija čovjeka nadilazi njegov psihofizički aspekt te mu omogućuje da i u najtežim okolnostima zadrži sposobnost zauzimanja stava prema vlastitoj situaciji. Upravo ta sposobnost čini čovjeka snažnijim od okolnosti koje ga pogađaju.
Uz slobodu izbora neizbježno se pojavljuje i odgovornost. Međutim, odgovornost se u logoterapiji ne shvaća kao nametnuta obveza, već kao prirodna posljedica čovjekove usmjerenosti prema smislu. Čovjek je biće koje se uvijek iznova nalazi pred pitanjima života i koje na ta pitanja odgovara vlastitim odlukama.
U tom smislu, osoba je istodobno slobodna i odgovorna: ona je ta koja bira, ali i ona koja snosi odgovornost za vlastite odluke i životni put. Upravo kroz takvu odgovornost čovjek se usklađuje sa svojim vrijednostima, jer autentično življenje jest življenje u skladu s vlastitim vrijednosnim sustavom i smislom koji prepoznaje, te time postaje temelj doživljaja smisla i osobne ispunjenosti.
3. Što biste rekli nekome tko oklijeva s odlaskom kod psihoterapeuta?
Osobi koja oklijeva s odlaskom kod psihoterapeuta rekla bih da ponekad sami ne možemo jasno sagledati vlastitu situaciju. Kao što ne možemo vidjeti svoj odraz u ogledalu ako mu se previše približimo – primjerice kada smo gotovo „nosom uz ogledalo“ – tako često ne možemo vidjeti ni širu sliku vlastitih problema. Kada smo previše uronjeni u ono što nas muči, teško je dobiti potreban odmak, a time i uočiti drugačiju perspektivu ili moguće rješenje. Psihoterapeut u tom smislu može pomoći upravo u stvaranju tog odmaka. Kroz razgovor i refleksiju osoba dobiva priliku jasnije sagledati vlastita iskustva, osjećaje i obrasce ponašanja.
Psihoterapiju bih zapravo preporučila svakome jer ona može biti svojevrsni putokaz kroz život. U svakodnevici nam se mnoge stvari podrazumijevaju pa rijetko zastajemo kako bismo dublje promislili o sebi i vlastitim reakcijama. Zbog toga često nesvjesno ponavljamo usvojene ili naučene obrasce koji nas iznova vraćaju u iste životne situacije i teškoće.
Psihoterapijski proces pruža prostor za osvještavanje tih obrazaca, bolje razumijevanje sebe te otvaranje novih mogućnosti izbora. Upravo u tom prostoru osoba može postupno otkrivati vlastite vrijednosti i smisao, preuzimajući odgovornost za svoj život i način na koji želi živjeti unatoč okolnostima koje ne može promijeniti.