Oduvijek me zanimalo zašto ponekad znamo što bi za nas bilo dobro, a ipak se iznova nađemo u istim obrascima, odnosima ili osjećajima. Tijekom studija psihologije taj se interes samo produbio - željela sam razumjeti ne samo zašto nam se nešto događa, nego i što nam može pomoći da se stvari zaista počnu mijenjati. S vremenom mi samo razumijevanje toga zašto više nije bilo dovoljno. Željela sam naučiti kako biti uz osobu i onda kada joj je teško, kako joj pomoći da bolje razumije sebe, ali i da kroz taj proces u svom životu doista nešto promijeni.
Psihoterapija mi je zato bila prirodan nastavak nakon studija psihologije. Zapravo, još kao djevojčica znala sam da želim raditi posao u kojem ću biti blizu ljudima i pomagati im. Psihologija i razumijevanje ljudi privlačili su me i tijekom srednjoškolskih dana, kada sam započela i vlastiti rad na sebi. Osobno iskustvo psihoterapije, uz godine stručnog obrazovanja i rada, pomoglo mi je razumjeti koliko povjerenja treba da bismo pred drugom osobom mogli pokazati i one dijelove sebe koje inače pažljivo čuvamo.
Danas mi je posebno vrijedno što psihoterapija spaja stručno znanje i stvaran ljudski odnos. Osoba ne dobiva samo objašnjenje onoga što joj se događa, nego prostor u kojem može bolje upoznati sebe, razumjeti što joj je potrebno, isprobati drugačije načine i postupno stvarati promjene koje su joj zaista važne.
Jedan od najljepših dijelova ovog posla za mene je trenutak kada osoba počne sebe gledati s više razumijevanja i shvati da ono što joj se dugo činilo nepromjenjivim ipak može biti drugačije.
2. Što je posebno karakteristično za rad prema vašem odabranom psihoterapijskom pristupu?
U svom radu povezujem znanja i tehnike iz različitih psihoterapijskih pristupa, ponajviše gestalt terapije i kognitivno-bihevioralne terapije, a način rada prilagođavam osobi i onome zbog čega dolazi.
Važno mi je da terapija bude siguran prostor u kojem osoba može bolje razumjeti sebe, svoje emocije, potrebe i obrasce koji joj se ponavljaju, ali i da iz susreta ponese nešto konkretno što joj može pomoći u svakodnevnom životu. To može značiti učenje kako se nositi s anksioznošću ili napadajima panike, kako prepoznati i drugačije odgovoriti na misli koje nas preplavljuju, postaviti granice, lakše regulirati emocije ili pronaći drugačiji način reagiranja u odnosima.
Nekada ćemo više zastati uz ono što osoba upravo osjeća i pokušati razumjeti što joj se događa, a nekada ćemo vrlo konkretno vježbati nove načine razmišljanja ili ponašanja. Ne vjerujem da postoji jedan pristup koji odgovara svima pa mi važno mi je pronaći način rada koji će odgovarati upravo onom klijentu koji je ispred mene.
3. Što biste rekli nekome tko oklijeva s odlaskom kod psihoterapeuta?
Ne morate unaprijed znati što ćete reći, imati jasno posložen problem niti biti sigurni da je ono kroz što prolazite "dovoljno teško" za psihoterapiju. Dovoljno je da osjećate da vam je teško, da vam se nešto u životu ponavlja ili da biste željeli bolje razumjeti sebe i nešto promijeniti.
Prvi susret ne obvezuje Vas ni na što. On je prilika da se upoznamo, vidite kako vam je u tom odnosu i procijenite osjećate li da je to mjesto na kojem možete biti svoji. Dobar terapijski odnos za mene nije odnos u kojem vam netko govori kako biste trebali živjeti, nego prostor u kojem zajedno pokušavamo razumjeti što vam se događa i pronaći načine koji će vama pomoći da se osjećate sigurnije, slobodnije i zadovoljnije u vlastitom životu.