Svoja iskustva u pomagačkom radu počela sam stjecati još kao mlada volonterka u Obiteljskom centru u rodnom gradu,a kasnije kroz socijalni rad upoznala sam se i s najranjivijim skupinama našeg društva. To su često bili ljudi duboko nesretni, umorni od siromaštva, samoće, nasilja, bolesti, narušenih obiteljskih odnosa, emocionalne neravnoteže i mnogih drugih teškoća ljudskog iskustva. Bili su gurnuti onkraj društva kako ne bi kvarili lažnu sliku (nezrelog) društvenog sistema. Moram priznati da sam se nekako zakačila na tu ideju kolektivne odgovornosti, a i preplavljujuća empatija (tada bez znanja o važnosti granica) utjecala je na moj doživljaj svijeta u koji sam zagazila. Nekako mislim da se potreba da činim razliku, te konkretno pomažem ljudima oko sebe, u meni pojavila i puno prije, još kao dijete odrastajući u obitelji koja je tvrdoglavo skrivala potrebu za pomoći i intervencijom u obiteljsku dinamiku. Rano sam naučila da je za uspješno stvaranje vlastite stvarnosti, te svjesnosti o svijetu unutar i oko sebe, presudan rad s vlastitom nutrinom.
To mi je postalo još jasnije kad su moja profesionalna svakodnevica, postali LJUDI! U sustavu socijalne skrbi naučila sam puno o OTPORNOSTI čovjeka, radeći u području osoba s invaliditetom te ženama i djecom žrtvama obiteljskog nasilja, u individualnom i grupnom radu. Tu se rodila ljubav za proučavanje i facilitiranje POSTTRAUMATSKOG RASTA kao posljedice rada na traumatičnim iskustvima kroz psihoterapiju. No za to sve mi je bilo potrebno još alata za razumijevanje sebe i drugih - zato psihoterapija.
Svoja formalna znanja nadopunjujem onima stečenim u raznim edukacijama poput psihodrame, asocijativnih karata, psihoterapijske ljetne škole - Salutogeneza, edukacije o radu sa žrtvama nasilja te Školi kibernetike i sistemske psihoterapije.
2. Što je posebno karakteristično za rad prema vašem odabranom psihoterapijskom pristupu?
Posebnost rada u ovom pristupu proizlazi iz pretpostavke da se psihološka stvarnost ne otkriva kao objektivna činjenica, nego se konstruira u odnosima i dijalogu između ljudi. Jedna od ključnih karakteristika ovog pristupa jest i razumijevanje problema u kontekstu relacijskih i komunikacijskih obrazaca sistema, a ne kao intrapsihičkih deficita pojedinca (kao ni dijagnoza ili etiketa koje društvo prozvodi i pridodaje). Pritom se termin “sustav” može odnositi i na pojedinca, na par, na obitelj, na grupu, zajednice i društvo u cjelini. Polazeći od ideja kibernetike drugog reda, terapeut se ne smatra neutralnim promatračem koji analizira sustav izvana, već sudionikom koji kroz vlastito sudjelovanje doprinosi oblikovanju terapijskog procesa. U tom kontekstu terapijski rad nije usmjeren na pronalaženje „točnog“ objašnjenja problema, nego na zajedničko istraživanje značenja iskustava klijenta.
Jednom rečenicom: konstantan rad na povećanju mogućnosti i izbora klijenta u bilo kojem području vlastitog samopromatranja i djelovanja bez nametanja vlastitih interpretacija! Promjena se stoga ne događa kroz direktivnu intervenciju terapeuta, nego kroz proces u kojem klijent i terapeut zajedno stvaraju nova značenja koja otvaraju šire mogućnosti djelovanja.
Mislim da ovaj terapijski pravac iz mora pravaca ponekad izdvaja naglasak na promišljanju i propitivanje o tome kako znamo to što mislimo da znamo. Dovodi nas do uloge opažača vlastitih stavova i uvida u cirkularnost procesa komunikacije. Razumijevanje vlastite epistemologije i autonomije i načina na koji gradimo svoje odnose s drugima nameće pitanja o odgovornosti – za svoj udio u terapijskom (ili bilo kojem drugom) komunikacijskom procesu, za osobno djelovanje i riječi. Ponekad mi se čini da pored svih tehnika koje koristimo u radu (analize genograma, “rijeke života”, upotrebe terapijskih priča, metafora, simbola, induciranje trans stanja i dr.) upravo suradnički pristup dijaloškoj praksi, odnosno njegovanje otvorenog dijaloga iz pozicije “neznanja” naspram pozicije moći u odnosu klijent-terapeut jest upravo ono što je najefikasnije u kibernetici i sistemskoj terapiji.
3. Što biste rekli nekome tko oklijeva s odlaskom kod psihoterapeuta?
Terapija može biti prostor razgovora u kojem zajedno s terapeutom istražuješ svoje misli, emocije, ponašanja i odnose na način koji možda dosad nisi imao priliku. To je poziv u prostor u kojem možemo zajedno promatrati obrasce koji oblikuju naše iskustvo i kroz razgovor otvoriti mogućnost za drugačije načine razumijevanja i djelovanja, osobito u temama koje su ti teške. Terapeut nije netko tko zna bolje od tebe što bi trebao učiniti, nego netko tko je empatičan i znatiželjan za tvoju priču i s tobom istražuje mogućnosti koje možda još nisi primijetio. Pritom ne moraš sve sam nositi i možeš zajedno s nekim kreirati nova razumijevanja svojih potreba, želja i svog životnog puta u cjelini.