Otkad znam za sebe, više sam volio slušati nego govoriti. Privlačilo me to da ljudi pričaju svoje priče, a ja da ih promatram, slušam i postavljam pitanja – zašto nešto rade, kako nešto rade, što ih pokreće.
Vrlo rano sam počeo primjećivati obrasce u ponašanju i odnosima, i ta znatiželja me prirodno vodila dalje.
Kroz svoje obrazovanje susreo sam autore i terapeute koji su me duboko inspirirali, poput Miltona Ericksona. Fasciniralo me kako su mogli vidjeti ono što drugima promakne i kako su kroz odnos i komunikaciju otvarali prostor za promjenu. U jednom trenutku shvatio sam da i ja želim raditi na sličan način – biti uz ljude dok otkrivaju nešto novo o sebi.
Ta me znatiželja i ljubav prema razumijevanju osobe dovela do škole kibernetike i sistemske terapije, gdje sam pronašao pristup koji najviše odgovara načinu na koji doživljavam ljude i promjenu.
2. Što je posebno karakteristično za rad prema vašem odabranom psihoterapijskom pristupu?
U mom radu ne postoje gotova, univerzalna rješenja niti šablone koje se primjenjuju na svakoga. Svaka osoba je jedinstvena – sa svojom pričom, svojim obrascima i svojim načinom doživljavanja svijeta.
U sistemskom pristupu ne gledamo problem izolirano, nego ga promatramo kroz odnose i sustave u kojima se nalazite. Ono što vas danas muči često ima svoju logiku i mjesto u vašem životnom kontekstu.
Zato naš rad postaje zajedničko istraživanje. Ponekad to izgleda kao slaganje puzzli, a ponekad kao otkrivanje “šifre” koja stoji iza određenih obrazaca. Kroz razgovor, pitanja i novi pogled na situacije, postupno se otvaraju mogućnosti za promjenu – na način koji je prirodan i održiv za vas.
3. Što biste rekli nekome tko oklijeva s odlaskom kod psihoterapeuta?
Ako oklijevate, vrlo je vjerojatno da u vama već postoji dio koji želi promjenu – ali i dio koji se boji napraviti taj korak. I to je potpuno u redu.
Psihoterapija nije mjesto gdje vas netko procjenjuje ili “popravlja”. To je odnos u kojem imate prostor biti ono što jeste – bez maski, bez potrebe da budete “bolji” nego što trenutno jeste.
To je prostor uvažavanja, sigurnosti i razumijevanja, ali i prostor u kojem počinjete jasnije vidjeti sebe, svoje obrasce i načine na koje ste povezani s drugima.
Ponekad je dovoljan samo jedan razgovor da stvari počnu dobivati smisao. A ako već osjećate da se stalno vraćate na ista mjesta uživotu – možda je to znak da je vrijeme da to ne morate prolaziti sami.