Oduvijek me zanimala klinička psihologija i psihopatologija, no s vremenom sam shvatila da mi je još važnije susresti čovjeka iza njegovih teškoća, upoznati njegovu priču i pružiti mu podršku na njegovom putu rasta i razvoja.
Kroz rad u odgojno-obrazovnom sustavu, u kojem sam imala priliku susretati djecu, mlade i njihove roditelje, sve sam više osjećala potrebu za dubljim razumijevanjem čovjeka i njegovog unutarnjeg svijeta. Željela sam imati više prostora za individualni susret, za razgovor i za odnos u kojem možemo zajedno istraživati ono što osobi donosi teškoću, ali i ono što joj može pomoći da pronađe vlastite resurse i mogućnosti za promjenu.
Edukacija iz geštalt terapije za mene je bila važna prekretnica, ne samo profesionalno nego i osobno. Kroz vlastiti terapijski proces i edukaciju postala sam svjesnija sebe, svojih emocija, potreba, uvjerenja i obrazaca. To iskustvo dodatno me uvjerilo u vrijednost psihoterapijskog odnosa i u to koliko siguran prostor i iskren susret mogu biti važni za osobni rast i promjenu.
2. Što je posebno karakteristično za rad prema vašem odabranom psihoterapijskom pristupu?
U geštalt psihoterapiji posebno mi je važan odnos koji se gradi između terapeuta i klijenta. Klijenta doživljavam kao jedinstvenu osobu i svakom pristupam kao „svemiru za sebe“. Ne polazim od toga da postoji jedan recept koji vrijedi za sve, već me zanima njegova osobna priča, način na koji doživljava sebe, druge i svijet oko sebe te ono što se događa u našem odnosu.
Važan dio geštalt pristupa je svjesnost – sposobnost da primijetimo što se u nama događa upravo sada: koje osjećaje osjećamo, što nam je potrebno, koje misli imamo i kako reagiramo u odnosu s drugima. Kroz usmjeravanje pažnje na vlastito iskustvo, ono što se događa „ovdje i sada“ može nam pomoći da bolje razumijemo sebe i obrasce u kojima se možda iznova nalazimo.
U terapiji mi je važan autentičan susret – odnos u kojem klijent može biti viđen i prihvaćen takav kakav jest, bez osuđivanja i bez potrebe da se uklapa u tuđa očekivanja. Vjerujem da upravo kroz siguran odnos i iskustvo stvarnog kontakta možemo postati svjesniji sebe, svojih potreba i načina na koji stupamo u odnose s drugima.
Ne vjerujem da se osoba treba „popraviti“. Vjerujem da se promjena može dogoditi kada bolje upoznamo i prihvatimo ono što jesmo, kada postanemo svjesniji svojih mogućnosti i kada dobijemo prostor za isprobavanje novih načina bivanja i djelovanja. Moj je zadatak biti uz klijenta na tom putu, s iskrenim interesom, pažnjom i poštovanjem prema njegovom iskustvu i tempu.
3. Što biste rekli nekome tko oklijeva s odlaskom kod psihoterapeuta?
Rekla bih mu da je potpuno razumljivo oklijevati. Nije uvijek lako odlučiti se nekome otvoriti, posebno ako nikada prije nismo imali iskustvo psihoterapije ili ako nosimo teme o kojima nam je teško govoriti.
Ne moraš imati „dovoljno velik problem“ niti moraš točno znati što ti se događa da bi došao na terapiju. Ponekad je dovoljno osjećati da nisi dobro, da se stalno vraćaš u iste obrasce, da teško razumiješ sebe ili svoje odnose ili da jednostavno osjećaš da želiš nešto promijeniti.
Prvi susret ne znači da si se obavezao na dugotrajan proces. To je prije svega prilika da se upoznamo, da ispričaš svoju priču i da vidiš kako ti je u kontaktu sa mnom. Važno mi je da i ti osjetiš odgovaram li ti kao terapeutkinja i postoji li između nas prostor za odnos u kojem se možeš osjećati sigurno.
Psihoterapija za mene nije mjesto na kojem će netko drugi riješiti tvoj život ili ti dati gotove odgovore. To je prostor u kojem ne moraš biti sam sa svime što nosiš i u kojem zajedno možemo istraživati što ti se događa, bolje razumjeti sebe i pronaći vlastite resurse i mogućnosti za promjenu.