Moj put do studija psihoterapije bio je pomalo neobičan. Još od osnovne škole htio sam da moj posao bude pomaganje ljudima kroz razgovor. Volio sam slušati priče svih ljudi s kojima bih došao u kontakt, razmišljati o povijesti njihova života, o njihovim motivima, ciljevima i postupcima. Pravo sam zamišljao kao struku u kojoj čovjek sluša tuđe priče i probleme, a zatim im pomaže da ih razriješe. Zato sam nakon srednje škole završio Pravni fakultet u Zagrebu. Međutim, nakon nekoliko godina rada u pravnoj struci u njoj se, kako se kaže, nisam pronašao. Srećom, tijekom studija radio sam kao pomoćnik u nastavi u osnovnoj školi gdje je radila i socijalna pedagoginja koja je ujedno bila i psihoterapeutkinja realitetne terapije. Za moju odluku da počnem studirati psihoterapiju bili su odlučujući kako njezin primjer, tako i činjenica da sam od nje iz prve ruke saznao da je psihoterapija upravo onaj posao koji se uklapa u moj dječački san. Da se taj san i ostvari bilo je potrebno puno truda, vremena i novca. Nakon Pravnog fakulteta još pet godina intenzivnog studiranja i praktičnog rada.
Koliko god da je moj put do stjecanja diplome psihoterapeuta bio pun životnih izazova iz ove perspektive mi je drago da sam ga prošao. Pomaže mi da razumijem klijente koji se suočavaju s krizama identiteta, teretom tuđih i vlastitih očekivanja od sebe, problemima u odnosima, nezadovoljstvom sa svojim poslom, kao i ljude (i mlade i stare) koji se muče s izborom karijere, a istovremeno se nadam da im mogu biti i primjer da je usmjerenim zalaganjem sve takve izazove moguće savladati, pogotovo uz – psihoterapiju.
2. Što je posebno karakteristično za rad prema vašem odabranom psihoterapijskom pristupu?
Za mene je u psihoterapiji najvažniji odnos psihoterapeuta i klijenta, njihovo međusobno razumijevanje, prihvaćanje i uvažavanje. Tek nakon toga postaje bitan moj psihoterapeutski pravac, realitetna terapija.
Realitetna terapija je pristup u kojem klijent uz terapeuta počinje vlastito ponašanje razumijevati u skladu s idejom da sam upravlja svojim životom i da je namjena njegovih ponašanja zadovoljavati svoje potrebe. Osobno se često fokusiram na to da klijentu ponudim novu perspektivu na njegove muke i probleme, novi pogled koji mu omogućava pronalazak novih, njemu prihvatljivijih načina za postizanje osobnog zadovoljstva.
Realitetna terapija koristi se u svim slučajevima kada klijent ne uspijeva razviti osjećaj povezanosti s ljudima koji su mu važni, kada je nezadovoljan sobom ili je usamljen. Primjenjuje se bez obzira na to u kojem području života klijent ima teškoća. To mogu biti partnerski, obiteljski i prijateljski odnosi, odnosi na poslu, problemi u karijeri, ali i sva druga područja u kojima je klijent nezadovoljan.
3. Što biste rekli nekome tko oklijeva s odlaskom kod psihoterapeuta?
Prije svega bih rekao da suosjećam s njime i da razumijem oklijevanje. Proces koji prethodi odluci da se ode kod psihoterapeuta može biti dugotrajan i kompleksan i ne treba ga požurivati. Taj proces uključuje suočavanje s vlastitim problemima i s potrebom da se potraži pomoć što se često, neopravdano, u društvu etiketira kao slabost iako je to sasvim normalna ljudska potreba – nitko nije otok. Isto tako, nije lako nepoznatoj osobi povjeriti najdublje traume i tajne. U tom smislu oklijevati je zaista ljudski i razumljivo.
Zatim bih toj osobi približio samu psihoterapiju. Psihoterapija je oblik stručne podrške ljudima koji se suočavaju s različitim životnim poteškoćama, a otići psihoterapeutu nije znak slabosti, nego upravo suprotno – hrabrosti da se suoči sa svojim poteškoćama. Psihoterapija je korisna i preventivno, jer pomaže u očuvanju zdrave životne ravnoteže i kvalitetnih međuljudskih odnosa. Uvijek je pravo vrijeme za raditi na sebi i odnosima koji su nam važni.
Na kraju bih toj osobi rekao da kroz razgovor s psihoterapeutom može pronaći kako na nov način pristupati svojim osjećajima, razmišljanjima i ponašanjima, te kako savladavati životne izazove na produktivan način. Svi smo iskusili kako životne situacije ponekad izgledaju bezizlazno i beznadno, no uvijek ima izlaza i nade - nikad nije kasno da nešto promijenimo. Uz psihoterapeuta čovjek može pronaći ohrabrenje da stvari pomakne s mjesta, ali može pronaći i zadovoljstvo mjestom na kojemu se nalazi. Druge ljude i mnoge stvari u svojoj okolini ne možemo mijenjati, ali se s njima možemo bolje uskladiti i otkriti kako da budemo sretniji. Psihoterapija je dragocjena pomoć u tom nastojanju.