Oduvijek me zanimalo zašto se ponašamo na način na koji se ponašamo te kako to da smo tako slični, a opet tako različiti. Posebice me zanimalo i zašto sam ja takva kakva jesam i što je sve utjecalo na razvoj mojih snaga i slabosti. Svakodnevno sam vidjela kako ljudi sami sebi nanose štetu na razne načine (sabotiraju se, konzumiraju sredstva ovisnosti, uništavaju veze s voljenim osobama…) te mi nije bilo jasno odakle ti porivi dolaze i zašto si to radimo gotovo automatski i nesvjesno. Zato sam upisala studij socijalne pedagogije (studij o poremećajima ponašanja), no ni tu nisam dobila odgovor na pitanje jesmo li u stanju promijeniti se ili nama upravljaju sile jače od nas. Potpuno razumijevanje široke palete ljudskog ponašanja dobila sam tek kroz edukaciju iz psihoterapije gdje sam naučila dvije najvažnije lekcije: onu o prihvaćanju (sebe i drugih) te da je promjena moguća. Oduvijek sam željela biti podrška osobama koje žele izaći iz svojih štetnih obrazaca ponašanja te sam kroz edukaciju napokon dobila potrebno znanje da to i radim.
2. Što je posebno karakteristično za rad prema vašem odabranom psihoterapijskom pristupu?
Realitetna terapija čovjeka promatra kao slobodno biće koje uvijek postupa najbolje kako zna u određenom trenutku. Mi svoja ponašanja biramo, no ti izbori su uglavnom nesvjesni i proizlaze iz nama skrivenog mozaika raznih želja, pozitivnih i negativnih iskustava i pokušaja da si pomognemo. Nijedno ponašanje se ne osuđuje već gleda s razumijevanjem osobe i njenog životnog iskustva. Realitetna terapija na nas gleda kao na bića s potrebama, a teškoće zbog kojih se javljamo psihoterapeutu najčešće proizlaze iz neke nezadovoljene potrebe i gubitka ravnoteže u životu. Kroz terapiju gledamo na to gdje je nastao disbalans, što je ono što osoba želi a smatra da joj u životu nedostaje te kako da osnaži odnose sa sebi važnim i bliskim ljudima u životu. Naši odnosi su „kičma“ našeg mentalnog zdravlja.
Također, realitetna terapija na problem s kojim nam se klijent javlja (primjerice anksioznost) gleda kao na alarm da negdje u životu postoji duboko nezadovoljstvo. Dakle ne tretira se simptom već uzrok.
3. Što biste rekli nekome tko oklijeva s odlaskom kod psihoterapeuta?
Odlazak na psihoterapiju često je proces i odluka kojoj trebaju mjeseci (a nekad i godine) da sazrije. Osobe često odlazak odgađaju pokušavajući probleme riješiti na druge načine, no ne uspijevaju. Uz odlazak psihoterapeutu često se javlja i otpor koji je vezan uz socijalnu stigmu – vjeruju da je odlazak psihoterapeutu pokazatelj slabosti ili imaju uvjerenje da će odlaskom postati na neki način obilježeni. To nije istina već jeka zastarjelih društvenih uvjerenja.
Odlazak psihoterapeutu je samo odlazak stručnjaku koji je školovan da Vam pomogne. Nije pokazatelj slabosti već upravo suprotno – znak da ste donijeli odluku brinuti o svom zdravlju i time aktivno krenuli u proces rješavanja tegoba.