Odluka je došla prirodno i u trenutku kada sam bila za nju spremna. Nakon dvogodišnjeg tečaja odnosa i komunikacija (o osnovama psihoterapije) koji sam obožavala pohađati, voditelj mi je predložio da upišem logoterapiju. U meni je to izazvalo salvu radosti i u srcu sam osjetila da je to baš za mene. Oduvijek sam voljela slušati ljudske probleme, to mi je mi baš išlo, čak sam u osnovnoj školi razmišljala o savjetovalištu za ljubavne probleme.
2. Što je posebno karakteristično za rad prema vašem odabranom psihoterapijskom pristupu?
Logoterapija je usmjerena na budućnost, pozitivna je, praktična i okrenuta prema smislu. Vjeruje da čovjek nije isključivo određen genetikom i okolinom već da ima slobodu zauzeti vlastiti stav. Jedno od glavnih pitanja je: „Što mogu UNATOČ tome što…“ Ona vodi čovjeka „ka sebi“. Smisao je za svakog drugačiji jer samo naprosto svi različiti. Velika se pažnja stavlja na vlastitu odgovornost. Vjeruje da čovjek može pronaći smisao i u najtežim životnim okolnostima. Za razliku od ostalih pravaca logoterapija vjeruje da u čovjeku, osim tjelesne i psihičke, postoji i duhovna dimenzija.
3. Što biste rekli nekome tko oklijeva s odlaskom kod psihoterapeuta?
Rekla bih mu nekoliko stvari:
Ne boj se.
Mnogi dolaze s tremom, a odlaze s olakšanjem.
I psihoterapeuti imaju svoje terapeute.
i…Da je barem netko meni u 20-ima pričao ono što mi terapeuti danas pričamo svojim klijentima! No, tada se o emocijama nažalost nije puno pričalo.