Napisala: Mateja Švetak, psihodinamska psihoterapeutkinja
Naš stav prema smrti
Svaka osoba drugačije doživljava smrt i gubitak voljenih, bilo da je gubitak iznenadan ili očekivan. Takvo iskustvo neizbježno donosi duboku bol, tugu, strah i usamljenost. Nemoguće je unaprijed znati kako ćemo proživjeti te trenutke, a još je teže predvidjeti osjećaje drugih. Način na koji reagiramo u tim teškim trenucima usko je povezan s našim stavom prema smrti, postoji li i kako zamišljamo zagrobni život, kako nam je smrt i umiranje predstavljeno u djetinjstvu, u kojoj dobi doživljavamo gubitak, kakav je bio naš odnos s preminulom osobom, koliko smo bili uključeni u brigu o umirućem, je li smrt bila očekivana ili iznenadna te mnogi drugi faktori.Suočavanje s različitim emocijama, mislima i ponašanjima
Suočeni s gubitkom susrećemo se s raznim emocijama, ponašanjima i tjelesnim senzacijama. Neke prepoznajemo, prihvaćamo i izražavamo, dok druge želimo sakriti ili se događaju izvan naše kontrole, iznenađuju nas ili se odvijaju na nesvjesnoj razini. Emocionalno, uz tugu, možemo osjećati nemoć, nesigurnost, ljutnju, krivnju, sram, napuštenost, usamljenost, gubitak smisla i mnoge druge emocije.Ponašajno, možemo iskusiti poremećaje prehrane ili zlouporabu tvari, povlačenje u izolaciju, agresivnost, potrebu za stalnim društvom ili pretjeranu aktivnost.
Fizički, naše tijelo reagira raznim simptomima na gubitak voljene osobe i prateći stres, što se može očitovati kao glavobolje, probavni problemi, poremećaji spavanja, promjene u ritmu srca, drhtanje, poteškoće s disanjem i slično. Ponekad doživljavamo zbunjenost, poznate i nepoznate emocije, prihvatljive i neprihvatljive misli te pitanja poput „zašto...“. Susrećemo se s poznatim i nepoznatim tjelesnim reakcijama. Tako doživljavamo promjene na više razina – emocionalnoj, mentalnoj, ponašajnoj i fizičkoj. Svaka osoba doživljava emocije i osjećaje različite intenzitete i tijekom različitih razdoblja, te joj je potrebno različito vrijeme i prostor da obradi i prihvati gubitak. Ključno je razumjeti da su sve te emocije, osjećaji, misli i iskustva potpuno normalni. Pojavljuju se, ostaju neko vrijeme i zatim nestaju. S vremenom postaju manje intenzivni i manje prijeteći.
Faze tugovanja
Koliko dugo ćemo tugovati, kroz koje faze tugovanja ćemo proći, koliko će trajati i njihov intenzitet varira od osobe do osobe. Tugovanje je uvijek individualno i ne postoji ispravan ili pogrešan način tugovanja. Međutim, tugovanje često prolazi kroz sljedeće faze, iako ne nužno tim redom (prema Kübler-Ross):1. Šok: Obično se javlja kada osoba prvi put primi vijest o nečijoj smrti. To je razdoblje neposrednog stresa u kojem osoba možda ne razumije što se događa i često se osjeća izvan kontrole. Ovo je zaštitna faza koja može trajati satima ili čak tjednima.
2. Poricanje: Često se pojavljuje zajedno sa šokom. Osoba svjesno ili nesvjesno odbacuje činjenice, informacije ili stvarnost, odgovarajući izjavama poput: „Moraju pogriješiti. Ovo nije istina.“ To je vrlo prirodan i čest obrambeni mehanizam u kojem ljudi ne priznaju situaciju ili je ignoriraju.
3. Ljutnja: Uključuje ispitivanje zašto se to dogodilo ili tko je kriv. Ljutnja se može usmjeriti prema unutra, poput krivnje prema sebi zbog ne sprečavanja smrti, ili prema van, poput ljutnje na okolinu, liječnike ili čak preminulu osobu.
4. Pregovaranje: Ova faza povezuje nas s nečim u što vjerujemo, bilo Bogom, sobom ili drugima, tražeći još jednu priliku. Uključuje pokušaje pronalaska kompromisa.
5. Tuga: Ova emocija pokazuje da smo počeli prihvaćati stvarnost. Suočavamo se s boli i realnošću gubitka, često uz osjećaje nesigurnosti, straha, krivnje i žaljenja. Tuga ponekad može dovesti do depresije, nedostatka energije i smanjenog osjećaja smisla za budućnost. Promjene su često najvidljivije u ponašanju i mogu trajati dugo, čak i godinama.
6. Prihvaćanje: Ova faza uključuje postupni povratak u normalan život. Prihvaćamo činjenicu da preminula osoba više fizički nije s nama i da život ide dalje. Energija se vraća, ponovno se uključujemo u aktivnosti, apetit se stabilizira, a interesi se ponovo javljaju.
Tugovanje zahtijeva prostor i vrijeme
Ne postoji najbolji način da se tugovanje odvija brzo i lako. Razumijevanje da nismo sami u ovom iskustvu, da je sve što osjećamo i mislimo dio procesa tugovanja, da i drugi tugovaju slično i da zbog toga nismo isključeni iz društva može biti vrlo oslobađajuće. Tugovanje je jedinstven proces koji zahtijeva svoje vrijeme za svaku osobu. Nažalost, mnogi ljudi tugovaju sami jer je možda preteško podijeliti svoju priču i osjećaje s drugima ili jer ne žele biti teret. Neki se okreću čitanju o tugovanju, pretjeranoj aktivnosti kako bi izbjegli osjećaje ili povlačenju iz društva. Međutim, tuga ne nestaje sama od sebe; treba joj prostor i, što je najvažnije, vrijeme. Ne možemo predvidjeti koliko će tugovanje trajati, ali važno je da si svima dopustimo suočiti se sa svim emocijama, mislima i tjelesnim senzacijama koje se pojavljuju.Kada tugovanje sprječava napredak
Tijekom procesa tugovanja važno je pronaći točke podrške koje nam pomažu da ga prođemo. To može biti naše okruženje, obitelj, prijatelji, vlastiti izvori snage, spoznaja da nismo sami u tugovanju i doživljavanju boli gubitka voljenih, komunikacija i mogućnost da budemo saslušani i prihvaćeni u svemu što prolazimo. Međutim, ponekad pojedinci nemaju podršku iz neposrednog okruženja ili zapnu na određenoj točki iz koje ne znaju ili ne mogu nastaviti dalje, što uzrokuje da proces tugovanja uspori ili oteža njihovu sposobnost za život i uključivanje u društvo. U takvim slučajevima preporučuje se potražiti stručnu pomoć psihoterapeuta ili podršku grupe za tugovanje. Terapeutski odnosi i grupe podrške mogu pružiti siguran prostor i dovoljno vremena da svaka osoba doživi i prihvati svoj gubitak u vlastitom tempu. U tim okruženjima svaka priča se čuje, a emocije i iskustva svake osobe se prihvaćaju bez osude. Kroz razgovor ili samo slušanje drugih, shvaćamo da nismo sami na tom putu. Povezujemo se s ljudima koji se suočavaju s istim osjećajima tjeskobe, tuge, ljutnje, straha, usamljenosti, napuštenosti, kao i olakšanja, ljubavi, zbunjenosti i raznih misli, pozitivnih i negativnih, te raznim tjelesnim reakcijama, od boli do drugih zdravstvenih problema koji nastaju s tugovanjem. I sami tugovatelji i oni koji ih podupiru u trenucima bolnog gubitka najviše mogu učiniti prihvaćanjem svega što se događa i dopuštanjem tugovanju dovoljno vremena i prostora, bilo da je to mjesec, godina ili dulje razdoblje.Sa smrću završava fizički kontakt s preminulom osobom, no to ne znači da prestaje i odnos s tom dragom i voljenom osobom. Također ne znači da je naš život završio. Možemo prihvatiti ovo životno iskustvo i nastaviti dalje u vlastitom osobnom rastu. Zato odvojite vrijeme za tugovanje, brinite o sebi i svojim osjećajima, ali ne zaboravite živjeti.